Skip to content

PARADIGMA GUČA: Zaklon od civilizacije

Dobar deo političara koji danas predvode Srbiju odista je iznikao iz kakvog-takvog urbanog konteksta. Oni, međutim, pragmatično shvataju u kakvoj državi žive i kome se obraćaju; ni na trenutak ne pokazuju želju da se upuste u traumatičnu, a za njih rizičnu promjenu dominantnog kulturnog obrasca čija je, na žalost, konkurencija – slabašna, uglavnom bezvoljna, a katkad bogami i sitno korumpirana. Mada žele da i dalje budu prepoznati kao urbani, pa se, ponekad bez preteranog prisustva javnosti, pojavljuju na građanskim skupljalištima, oni uglavnom teže da premoste napetost urbanog i ruralnog, odnosno da se približe onoj većinskoj, ruralnoj ili suburbo-ruralnoj Srbiji. Da li ih je neko savetovao da puste stvari da teku svojim tokom, da se ne pačaju previše u kulturu ili oni sami za kulturu nisu zainteresovani, smatrajući tačnom marksisitičku diferencijaciju baze i nadgradnje, po kojoj kultura treba da bude predmet pažnje tek kada privreda procvjeta? U svakom slučaju, mnogi kulturnjaci koji bjehu glasnogovornici miloševićevske Srbije posle 5. oktobra pojaviše se kao oslobodioci i govorio-sam-ja-vama intelektualci, a neke “kulturne” manifestacije za koje su naivni verovali da će biti marginalizovane – zasjaše poput zvezde Danice, odnosno postahu čvorište identifikacije!

Ovogodišnji Dragačevski sabor trubača u Guči valjda nikada nije bio tako medijski propraćen kao ove godine, pojavivši se na naslovnim stranicama većine novina. U novinskim izveštajima i reportažama, direktno ili ne, predstavljeno je da je Sabor mjesto po kome se Srbija prepoznaje i da bi on uskoro mogao da postane prava turistička atrakcija. Moglo se pročitati i da je ove godine bilo mnogo stranaca koji su uživali koliko u zvucima truba, toliko i u razuzdanosti, prostodušnosti, egzaltaciji, potocima piva… “Srbija je tako egzotična zemlja”, rekla je jedna Italijanka.

I ove, kao i prethodnih godina, Guču su posjetili i naši političari, da se nađu sa svojim narodom, da se narod uveri da su i oni obični ljudi kojima zadovoljstvo uz narodni melos nije stran osjećaj. Znaju da u Srbiji mogu da oproste sve – i nepoštenje, i katastrofalno loše političke poteze, i glupe izjave, i bezobrazluk – ali jedno ne – da budeš drugačiji. Međutim, oni političari s početka teksta, bez obzira na uvežbano đuskanje u ritmu muzike, u Guči su odmah prepoznati kao uljezi. Izviždani, pred tv kamerama sa osmehom su mahali onima koji su pljuvali u njihovom pravcu. Nisu sumnjali da će na televiziji zvuke gunđanja prekriti glas novinara.

A u Guči ništa novo. Mediji izvještavaju da je jedino jagnjetina poskupjela, oko 1.200 dinara kilo; vlasnici šatri se pravdaju da je tako moralo biti jer je zakup u Guči veći nego “ispod Ajfelovog tornja”. Jedan beogradski list donosi reportažu sa Sabora pod naslovom “Samo Guča Srbina spasava”. U podnaslovu stoji: “Hiljade ljudi u transu i totalnom ludilu koji su pivo sipali u grla i na glave, i u dekolte, i za vrat, i kupali komšije i padali u nesvjest od alkohola, i povraćali i pili…” Međutim, podnaslov nije kritički intoniran, već predstavlja ditiramb čini se ne baš civilizovanom ponašanju. Poetski podnaslov sa gomilom veznika “i” trebalo bi da ukaže da se sve dešavalo izuzetno brzo i da posmatrač nije mogao da uprati baš sve detalje. Po stolovima su igrale pjevaljke, ali i košarkaški asovi, mali i veliki privrednici, stranci… Naokolo su se prodavale uramljene fotografije ljudi za kojima je Haški tribunal raspisao potjernicu zbog osnovane sumnje da su odgovorni za genocid, etničko čišćenje i ratne zločine. Jedan čovjek je od velike količine piva zaspao, probudio se na trenutak, podigao tri prsta, viknuo “Srbija!” i ponovo utonuo u san, nedaleko od zvučnika sa kojih su brujali urnebesni zvukovi trube. A svuda okolo helijumski teletabisi, licitarska srca, držači za cd-ove i “sinalco” djevojke…

Šta bi ovaj autentični fenomen, što Sabor svakako jeste, zapravo trebalo da predstavlja? On možda jeste produkt ovdašnje sadašnjosti i prošlosti, ali svakako nije slika Srbije, za šta želi da se proglasi, već pre pozorišni multimedijalni spektakl, u kom se svi ponašaju prema pravilima (ne)osvještenog reditelja. U tu predstavu se savršeno uklapaju i oni kritičari koji iz šale dolaze u Guču, i naši političari, svakako košarkaški asovi… Ima tu mnogo sjajnih naturščika, među kojima neki nisu ni svesni da se nalaze usred scenskog spektakla (kao da su u Skrivenoj kameri). Marija Todorova u svojoj znamenitoj knjizi “Imaginarni Balkan” piše o dugoj tradiciji evropskog esencijalizma i pretvaranja Balkana u Drugog. Na eks-jugoslovenskom prostoru mnogi su uglavnom usvojili predstavu o takvoj civilizacijsko-razvojnoj hijerarhiji, u koju se Guča sjajno uklapa kao paradigma egzotičnosti. Hoću reći da Guča strancima izgleda kao ritual nekog amazonskog plemena, a da to i jeste rediteljski cilj. Srbija se tu pojavljuje kao vrhovni baštinik imaginarnog Balkana. Mnogi posjetioci Sabora će se posle ludog provoda vratiti u svoj manje-više savremeno opremljen stan, daljinskim će menjati tv kanale i zakačiti se na internet da bi vidjeli nije li im stigla elektronska pošta, dok će zakupci šatri prebrojavati evre.

Sabor u Guči je i odraz one iste, konfuzne Srbije što je vrhunac dosegla za Miloševićevog vakta, koja je živjela svoj samozadovoljni autistični život iza spuštenih zavjesa dok su se nedaleko odigravali užasni zločini od kojih se ceo svet ježio. Kada decu pohrane na spavanje, odgledaju dnevnik i večeraju, neki su petkom uveče odlazili u tzv. vikend-rat. Kao i na Dragačevskom saboru, i u ratu se moglo piti i prepiti, jesti i prejesti, povraćati i iživljavati, uživati u zaklonu od civilizacije, od tih “užasnih” pravila i nazora koji sputavaju dušu naroda. Za razliku od Guče, tamo se moglo uživati i u onome što posle svega logično slijedi – ubijanju. Svijet bez obaveza, bijeg od stvarnosti, istočnjački nihilizam – način da se napune baterije. Razaranje je sastavni dio kulturnog obrasca o kojem smo govorili, a ne njegova kolateralna šteta…

Još jedan fenomen je vezan za Guču i licemjerje rasplinuto između dvije imaginacije – “Evrope” i “Balkana”, a o čemu je pisao i Stef Jansen, britanski antropolog koji je pre par godina boravio u Srbiji. On govori o tzv. praktičnom okcidentalizmu, po kojem se nešto, pošto se pretvorilo u Drugo, ovog puta u daleku “balkansku” kategoriju, smjesti u moderno zapadno pakovanje i vraća svojoj kući. Na ovaj način možda bismo mogli da razumijemo i fenomen naše novokomponovane muzike. Bolji su primjer, međutim, ovdašnji trubački sastavi u kojima, ako ima etiketu “world music”, uživaju i oni koji bi se u drugačijim okolnostima te muzike prosto gadili. On navodi primjer svoje prijateljice Dore iz Beograda i kaže: “Dora je na svojoj polici sa cd-ima imala albume sa muzikom koju bi prezirala da je čuje na nekoj svadbi u južnoj Srbiji – što je, međutim, vrlo malo vjerovatno, jer ona na takvo mesto nikad ne bi ni otišla. Poenta nije u tome da su albumi bili tu, nego da su oni, preko svoje zapadne naljepnice, postali izraz upravo njenog evropejstva!”

I tako, nije nemoguće da uskoro povjerujemo (ako već neko sada ne vjeruje) da je ceo dragačevski spektakl zapravo izraz našeg evropejstva. U to ćemo biti sigurni dok se budemo valjali u svojoj povraćki, negde na nekoj gučkoj kaldrmi!

Nedim Sejdinović

 

Published inEseji

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *