Skip to content

BALŠA BRKOVIĆ, KNJIŽEVNIK: Sablažnjavanje je posao intelektualca

Književnik, književni i pozorišni kritičar i novinar Balša Brković, po mnogima je najznačajniji predstavnik mlade generacije crnogorske proze i poezije, generacije koja je donela jedan posve drugačiji, urbani senzibilitet, kao i žanrovsku raznolikost i estetizam. Njegov prvi roman, “Privatna galerija”, postao je pravi hit u Crnoj Gori, Hrvatskoj i BiH, a o njemu su pisali i najznačajniji kritičari mlađe generacija sa svih strana Drine, Dunava i Save. Ipak, do “Privatne galerije” čitaoci u Srbiji nisu mogli lako da dođu, jer je nije bilo u slobodnoj knjižarskoj prodaji. Nadamo se da će se to uskoro promeniti.

buy prednisone online Cialis Viagra Online Canada - Order Cheap Tadalafil (Generic Cialis) Online, It is the only drug which is not only fast acting (works in “Privatna galerija” dobila je crnogorsku književnu nagradu “Miroslavljevo jevanđelje”. Čudno ime nagrade za jedan postmoderan i urban roman, pogotovo ako znamo da su prethodni laureati književnici poput Mira Vuksanovića ili Milisava Savića?

– Da, moglo bi se i tako reći. Takva nagrada (za najbolju proznu knjigu u Crnoj Gori i Srbiji u trogodišnjem periodu) i sa takvim imenom, vjerovatno je bila zamišljena kao još jedan topos rezervisan za starije pisce, “nacionalne klasike”, te se – nagrađivanjem moga romana desio jedan presedan. A to je uvijek dobro. Zapravo, desilo se nekoliko presedana – generacijski, koji sam već pomenuo, zatim poetički (nagrađeno je sasvim drugačije pismo od onoga dosadašnjih dobitnika), nacionalni (prvi put je nagrađen crnogorski pisac), i, što je meni, moram priznati, osobito drago – politički. Naime, predlagač moje knjige i jedan od članova žirija koji su joj dali najveći mogući broj poena prilkom glasanja, bio je profesor Dragan Koprivica, pisac, ali i portparol jedne stranke (Bulatovićeve SNP) koja je, nema sumnje, najdalje što možete zamisliti od pisca “Privatne galerije”. A, čim se, u jednom književnom događaju kakav je uvijek dodjela značajne nagrade, desi toliko presedana, to ne može biti loše. Takve stvari su, obično, nagovještaj nekih promjena u književnoj geografiji jednoga prostora…

go to link Ovdašnji čitaoci uglavnom nisu imali prilike da upoznaju tvoj roman, koji je postao hit ne samo u Crnoj Gori nego i u Hrvatskoj i BiH. Hoće li skoro biti novoga izdanja?

– Roman, inače objavljen u Zagrebu (“Durieux”, sarajevski “Buybook” i cetinjski “Otvoreni kulturni forum” su izdavači) poodavno je rasprodat, i uskoro očekujem drugo izdanje. U najkraćem – knjiga je u Crnoj Gori preko tri mjeseca (dok je bilo primjeraka) bila na prvom mjestu najtraženijih knjiga u crnogorskim knjižarama. To se, zaista, odavno (ako je ikad) nije desilo. Na Internetu je postojao veoma posjećen forum posvećen raspravi o “Privatnoj galeriji”. I, ono što me posebno raduje – o romanu su izuzetno afirmativne tekstove napisali brojni kritičari na svim prostorima našeg zajedničkog, četvoroimenog jezika: Robert Perišić, Teofil Pančić, Andrej Nikolaidis, Igor Lasić… Kada napišete takvu knjigu – intimističku i nemilosrdnu, onda vam prija kada vidite da vaša proza doživljava prava čitanja.

follow Kod tebe, ali i još nekolicine crnogorskih književnika mlađe generacije, primetno je veliko interesovanje za stvarnost, za politička i društvena dešavanja. Sa druge strane, ovde u Srbiji književnici svih generacija – čast retkim izuzecima – neprestano se kriju od stvarnosti, neprestano pokušavaju da aziliraju, najčešće u prošlosti. Kako to objašnjavaš?

– Pa, ova stvarnost je užasna i prljava, dakle – neodoljiva. Kao književni materijal, razumije se. Nova crnogorska književnost je jedan od najluđih i najboljih “incidenata” koji se desio u Crnoj Gori svih ovih godina. Kažem “incident” jer hoću reći da pojava te nove scene nije povezana sa bilo kakvim političkim, ili pretpostavkama nekih izdavačkih ili drugih proboja. Jednostavno, riječ je o deset – dvanaest sjajnih pjesnika, prozaika, opservatora, esejista – i to je pomak. Nova tranziciona stvarnost je haotična, odista je bitno promijenila življenje na ovim prostorima – i čemu onda bijeg u nacionalnu ezoteriju ili kakve istorijske mistifikacije: ovo je pakao, a biti “dopisnik” iz pakla najveća je moguća privilegija za pisca. Kao što znamo iz slučaja časnog Firentinca Aligijerija…

Da li ti se čini da ljudi u Srbiji razumeju šta se dešava u Crnoj Gori?

– Ne, na žalost. Znate, problem komunikacije uvijek počiva na predubjeđenjima i ovakvim ili onakvim stereotipovima. Ako nekoga ne poznajete, onda možete povjerovati u svakakve gluposti o njemu. To je bio jedan od razloga za onakav raspad SFRJ – koja je bila monumnentalan kulturološki projekat, koji je završio u krvi, blatu i prašini upravo zbog toga što se nisu mogli preći ti strašni rubikoni ličnih i nacionalnih frustracija. Onaj ko je poznavao Slovence (njihovu kulturu, sjajnu poeziju, ili uzbudljivu likovnu scenu, pozorište, alternativne pokrete i slično) znao je da oni, naravno, nisu “bečki konjušari” što im je, prije petnaestak godina, odavde pjevano – upravo iz nepoznavanja pravog stanja stvari. U jednom smislu tako je i danas sa Srbijom i Crnom Gorom. Većinska Srbija više voli da komunicira sa onim smiješnim karikaturama (nošnja, dreka umjesto priče, primitivizam) nego li sa onom drugom, urbanom, obrazovanom, kreativnom i razlikujućom Crnom Gorom. Njima je draže da ovaj prostor bude smiješni epski rezervoar za mitomane, guslare i etničke čistače, nego…

Naravno, u krajnjem, to je problem Srbije – i nemanjem uvida u prave procese i činove, u jednom smislu Srbija je na gubitku, ali i Crna Gora. Takav pogled iz Srbije, kao presudna podrška, u Crnoj Gori održava živima te šovinističke neznalice… I njihov politički odraz – sve ove Slobine i Koštuničine sljedbenike u CG.

Ovi ratovi koje smo, nadam se, preturili preko glave, u sebi su imali, veoma važan, element urbicida. Urbani delovi populacije postali su izrazita manjina, koja kao da živi u getu, okružena agresivnim nacionalističkim primitivizmom. Kako to izgleda u Podgorici?

– Podgorica je, paradoksalno, dobila u devedesetim. Naime, Podgorica je bila grad bez identiteta, grad sa ogromnim rastom, i upravo u tim neveselim okolnostima urbana supstanca, iz potrebe da se odbrani, da stvori i sačuva svoj prostor – formirala se, profilisala i prvi put postala – relevantna. Veoma je neobično da je, u suštini “Privatna galerija” prvi roman toga grada, moje, nove Podgorice…

Da li svoju generaciju i ove druge, mlađe, smatraš “izgubljenim generacijama”?

– Sve su generacije “izgubljene”. Kada nemate taj osjećaj znači da ste dio nekog projekta, koji će se, prije ili kasnije urušiti, pa ćete onda da kukumavčite o izgubljenosti svoje generacije. Sve su generacije izgubljene, već zbog same činjenice da je čovjek smrtno biće, i da je, kako kaže jedan velika knjiga – “uvijek na gubitku”. Ali, moja generacija – ljudi rođeni sredinom šezdesetih, odista je posebna priča. Mi smo formirani u nečemu što jeste bio sistem, i imali smo sreću da imamo sjajno obrazovanje – te smo, reklo bi se, najmanje bili predodređeni i vični haosu koji je nastupio. S druge strane, to je genarecija koja jedina može neke stvari vratiti na svoje mjesto. To je izazov, zar ne…

Kao sin pesnika Jevrema Brkovića, koji je skoro osam godina proveo u svojevrsnom izganstvu u Hrvatskoj, kako ti je bilo živeti u to vreme u Podgorici?

– U Podgorici, ranih devedesetih, nositi prezime Brković bilo je otprilike kao da nosite prezime “Berkovic”, u Berlinu, kasnih tridesetih. No, kažem, i to nije bez određenog spoznajnog šarma i smisla…

Najavio si novi roman, koji će, kako kažeš, izazvati “još veću buku i sablažnjavanje čaršije”. Možeš li nam otkriti o čemu se radi?

– Ovaj roman će vjerovatno biti objavljen u toku ove godine, pa ćete vidjeti o čemu je riječ… Volim da sablažnjavam malograđansku Crnu Goru. Uostalom, sablažnjavanje i jeste posao intelektualca.

Nedim Sejdinović

 

Published inIntervjui

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *