Skip to content

MILJENKO JERGOVIĆ, KNJIŽEVNIK I NOVINAR: Rat nas je učinio onakvima kakvi jesmo

Sarajlija koji živi u Zagrebu, književnik, kolumnista, fakovac, pisac decenije u Hrvatskoj, autor jedne od najpoznatijih knjiga nastalih na prostorima “rahmetli” SFRJ – “Sarajevskog Marlbora”, Miljenko Jergović, nedavno je objavio i svoj prvi roman, imena “Dvori od oraha”, za koji je dobio prestižnu nagradu zagrebačkog “Jutarnjeg lista”.

where to purchase sildenafil Vaš prvi roman “Dvori od oraha” dobio je nagradu Jutarnjeg lista pristojnog novčanog iznosa, a za prvu knjigu, “Opservatorija Varšava”, dve nagrade – Goranovu i Mak Dizdar. Može se reći da vas nagrade baš idu. U čemu je tajna?

– Ne vjerujem da tu ima neke tajne. Dogodi se da moja knjige katkad dobro prolaze kod onih čitatelja koji se nađu u žiriju neke književne nagrade. Ne bih to mistificirao. Književnost nije atletika, pa da se zna tko najdalje skoči i tko najbrže pretrči sto metara. U sportu se uvijek znaju pobjednici i poraženi, a u literaturi nekakvih pobjednika možda i ima, barem prividno, ali poraženih ne može biti. Na kraju ostaju neke dobre i neke loše knjige. Ja relativno često objavljujem; “Dvori od oraha” petnaesta su mi knjiga, pa je, možda, i to razlog što se stvara dojam kako dobijam puno nagrada.

http://maientertainmentlaw.com/?search=side-effects-10mg-prednisone Poznat je vaš književno-politički sukob sa Ivanom Aralicom. U kom položaju se nalaze mlađi hrvatski pisci, savremenog izraza i odnosa prema stvarnosti? Ovde u Srbiji su, čini se, mlađi pisci poprilično marginalizovani.

– Moj sukob s Aralicom nije bio književni, a osobno baš ne vjerujem niti da je bio politički. Mislim da je riječ o slabom piscu, jednom od lošijih na prelazu iz dvadesetog u devetnaesto stoljeće, neusporedivo oskudnijega dara i nemodernijem od, recimo, Svetolika Rankovića ili Ante Kovačića. Ne vjerujem da bih se s takvim Aralicom, da je riječ samo o književnosti, ikada bavio. Također se ne bih bavio s njim kao političkom osobom, jer bih tada nastupao s vlastitim političkim stavovima, a to nema puno smisla kada je o Aralici riječ. Međutim, jesam se bavio Ivanom Aralicom kao sa civilizacijskom, tačnije anticivilizacijskom pojavom. Čovjek je, naime, deklarirani rasist, šovinist i ponešto manje deklarirani, ali tim izrazitiji fašist. Jedan je od apologeta etničkoga čišćenja muslimana u Bosni i svih najmračnijih postupaka Tuđmanove vlasti, neka vrsta vrhovnikovog Rosenberga. Iza Aralice je tokom devedesetih stajala moćna stranačko-kriminalna struktura, u kojoj nije manjkalo ni ljudi koji su vam u stanju ozbiljno zagorčati, pa i ukinuti život. Sve su to razlozi zbog kojih su se ljudi plašili bilo šta ružno reći ili napisati o Aralici. Ne volim živjeti sa strahom, niti među uplašenima, pa sam se zbog vlastite i društvene higijene u više navrata bavio Ivanom Aralicom. Krajnji rezultat bio je da sam se često osjećao kao ubačen u punu septičku jamu, ali ipak je vrijedilo. Obrazovaniji hrvatski pisci, usklađeni s civilizacijom u kojoj žive i građanskim poimanjem svijeta, ili kako kažete– “pisci savremenog izraza i odnosa prema svetu” u Hrvatskoj nisu marginalizirani. Ipak je, bez obzira na kriminalnu pozadinu i evidentnu nasilničku moć miljea kojem pripada, marginaliziran je Aralica. Rasisti i šovinisti globalno su jako moćni, ali se – barem u Hrvatskoj – malo i rijetko čitaju.

vin bourgogne vente direct e de viagra en pharmacie Pratite li politička događanja u Srbiji?

– Srbija više nije opasna po svoje susjede, ali su likovi poput Tome Grobara opasni po građane Srbije. Takav je otprilike moj doživljaj srbijanskih političkih događanja. Prije sedam-osam godina plašio sam se šta će neki majmun napraviti u Srebrenici, Žepi, Goraždu ili Sarajevu, a danas se, kada čitam vijesti iz Beograda, plašim za svoje prijatelje i poznanike s druge strane Dunava i Drine, te za onu građansku Srbiju, uključujući i pošten seljački svijet, koji nema veze s Tomom Grobarom, povraća im se od Milorada Vučelića, a participaciju SPS-a u vladinoj koaliciji doživljavaju kao intimni poraz. Mislim da je jadan napredak koji počiva na globalnoj nemoći siledžija, a ne na njihovom porazu. A to je ono što se, kako mi se čini, dogodilo Srbiji. Ja tu zemlju, bez obzira na sve, ne osjećam, niti ću je ikada osjećati, kao inostranstvo, kao što mi inostranstvo ne mogu biti ni Slovenija i Makedonija. Ne zato što bih bio nostalgičan za Jugoslavijom– iskreno mi se jebe za njezin nestanak, niti zato što bih imao bilo kakvih identitetskih problema (ako i sam identitet već nije problem), nego zato što ne mogu granice vlastitih domaćih prostora pomjerati u skladu s promjenama državnih granica.

source url Vaš kolega iz FAK-a, Ante Tomić, objavio je krajem prošle godine još jednu knjigu (“Ništa nas ne smije iznenaditi”) u Srbiji, opet ćirilicom štampanu, po sopstvenoj želji. Knjiga je, kako se to kaže, naišla na dobar prijem. Da li možemo očekivati neku vašu knjigu u ovdašnjem izdanju?

– Pojma nemam. Bilo je nekih ponuda i ideja, ali su sve propale iz nekih bizarnih razloga. Evo kojih: knjige u Srbiji neusporedivo su jeftinije nego u Hrvatskoj, pa se moj zagrebački izdavač uplašio da se neko moje srbijansko izdanje ne pojavi na hrvatskome tržištu kao nelojalna konkurencija, pa je uvjetovao cijelu stvar ćiriličnim pismom. Hrvati, je li, većinom ne znaju ćirilicu. Ja baš i nisam vjerovao da ću postati objektom međudržavnoga knjiškoga šverca, ali mi nije padalo na pamet kvariti odnose sa svojim zagrebačkim izdavačem, čovjek mi je naime i lični prijatelj, pa sam svome potencijalnom beogradskom izdavaču javio da može dobiti moju knjigu, al’ da je objavi na ćirilici. Ovog je to, bojim se, uvrijedilo. Uglavnom, odbio je, jer ne objavljuje ćirilična izdanja. Eto vidite kako se balkanske perspektive mijenjaju i u kakvim grotesknim vremenima živimo. Hrvatski pisac koji je istovremeno i bosanski pisac htio bi ćirilicu, a beogradski izdavač je neće. Zamisli šta bi na to rekli Ivan Aralica i, recimo, Matija Bećković!

Ovdašnji knjižari se žale da se sve, izuzev knjiga, veoma lako prenosi preko granica država nastalih od SFRJ. Kažu da za legalan uvoz knjiga treba izvaditi više dokumentacije nego za gradnju tržnog centra. Kako to komentarišete?

– Čujte, u Slavonskome Brodu ima jedna zgodna tvornica tenkova, koja i danas nosi ime po Generalnom sekretaru KPJ Đuri Đakoviću – valjda je riječ o “brendu” kojeg je grehota mijenjati. E, ta je tvornica bila u ozbiljnoj krizi sve dok nije obnovljena suradnja sa Srbijom. I to je svima okej. Zašto Srbi i Hrvati trgovali tenkovima, ako se zna da su tenkovi dobroćudna bića koja će svima donijeti dobro. Ali tamo gdje su tenkovi cool, knjige ne mogu biti cool. To je sva istina. Naravno, postoje pisci, čitatelji, te neki neobični ljudi koji se plaše tenkova. Takvi nabavljaju srpske knjige, čitaju često i ćirilicu, te nekako vide i sličnost i istost hrvatskoga i srpskog jezika. Srećom, u zagrebačkim knjižarama knjiga iz Srbije, ne baš svih, ali ipak, ima već dvije-tri godine. U Srbiji nema hrvatskih, pretpostavljam zbog visokih cijena.

Pevači i pevačice iz Hrvatske i BiH u Srbiji, i obrnuto, imaju dobru prođu, oni su vrlo lako preskočili granice i nacionalizme. Šta kažete za priče koje već postaju “opšta mesta”, recimo o sarajevskom taksisti koji u netom bombardovanom gradu sluša Cecu Ražnatović ili Zorici Brunclik, visokoj funkcionerki JUL-a, koja za vreme bombardovanja rahmetli SRJ, peva Bošnjacima u jednom mestu kraj Lukavca?

– Pustite sarajevskog taksistu i Cecu, te Zoricu Brunclik i koncert u Lukavcu. Osobno nemam ništa protiv takvoga izbora, dok god me ne ugrožava. A kako u Sarajevu i Lukavcu možete na sav glas slušati bilo koju muziku, naravno sve dok komšija može u miru zaspati, tako mi ni Ceca u sarajevskim taksijima nikada nije smetala. Smeta mi, međutim, što istu tu Cecu, istu Karleušu i Draganu Mirković slušaju ljudi koji se znaju javno deklarirati kao ustaše, ljudi koji su suzavcem prekinuli Bajagin koncert u Splitu, ljudi koji pišu peticije protiv Balaševića, ljudi koji bi najradije spalili omladinske klubove u Zagrebu u kojima gostuju beogradski bendovi. To je neobično zanimljiv fenomen. Ako bih se ja, kojeg ljudi poznaju s televizije ili iz novina, pojavio u zagrebačkom disco clubu Columbia u kojem se svakonoćno puštaju Ceca i Karleuša, dobio bih batine. Zašto? Pa zato što o Aralici pišem i govorim ono što sam i vama rekao, zato što o hrvatskim zatvorenicima u Haagu mislim isto što i o srpskim, zato što o Jasenovcu mislim ono što mislim…Radi se o tome da je srpska novokomponovana muzika, duh Ibarske magistrale, tekovine ansambla Južni vetar i karizma svih tih ceca, karleuša i kemala malovčića gradivni estetski element ama baš svih naših nacionalizama, istočnih i zapadnih. Pritom, ne bih želio uvrijediti sarajevskog taksistu, niti lukavačku publiku Zorice Brunclik. Oni su kolateralni štovatelji spomenute estetike, ali vjerojatno ne dijele svjetonazor ostatka publike.

Tu su i neizostavna pitanja o Sarajevu. Taj grad, da li je to isti onaj grad od pre rata? Šta mu dostaje, a šta nedostaje?

– Ništa Sarajevu ne dostaje osim mrtvih ljudi. Koliko god ovo zvučalo patetično, istina je i drukčije se ne može reći. Da, isti je to grad. Prije rata nisam nalazio razloge da ga volim. Danas ga poštujem i volim. Strašni su razlozi te ljubavi, ali mislim da drukčiji i nisu mogli biti. Zar mogu biti voljeni oni gradovi kojima se nije dogodilo ono što se dogodilo Sarajevu? Evo, samo sitnog primjera: mjesec dana nakon deblokade grada, ulice su još bile pune krhotina stakla i betona, prolazio sam Titovom i u izlogu knjižare Svjetlost ugledao ćirilično izdanje Svetoga pisma. Prirodno je stajalo tu, kao bilo koja druga knjiga, bez velikoga razloga i smisla u tom izlaganju. Ćirilično Sveto pismo bilo je u izlogu jer nije postojao nijedan razlog u glavi knjižara zbog kojega ga ne bi izložili. E, vidite, taj nedostatak razloga u meni budi i nježnost prema gradu, i poštovanje prema tim ljudima, uključujući i taksistu koji sluša Cecu, ali i uvjerenje da je Sarajevo ona mjera čovjekove civilizacije, ona mjera grada i urbanoga osjećaja, koji će Zagrebu, Beogradu i mnogim europskim gradovima dugo ostati ne samo nedostižni, nego i nerazumljivi.

Za kraj, jedno hipotetičko pitanje – kako bi tekao vaš život i koje bi bile vaše spisateljske teme da nije bilo rata i raspada SFRJ?

– Nemam takvu maštu da zamislim. Lakomisleno bi bilo reći da bih tada bio sretniji čovjek. Ne bih, jer ne bih ni znao kakav sam užas propustio. A spisateljske teme bile bi, pretpostavljam, slične. Rat nas nije promijenio. On nas je učinio onakvima kakvi jesmo. Da ga nije bilo, možda ne bi ni znali kakvi smo. Mi i svi naši poznati i nepoznati. Ne bismo znali da su dobri ljudi tako dobri, niti da su zli toliko zli. Ali moglo je i bez takvih saznanja.

Nedim Sejdinović

 

Published inIntervjui

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *