Skip to content

(NOVI) PATRIOTIZAM: Opštenje sa Državom

Kada se onomad – tada se pogrešno učinilo da će ostati zabilježen kao važan datum u istoriji Srbije, ali i cijelog Balkana – urušio režim Slobodana Miloševića, čime je okončana vladavina najgorih a započela vladavina nešto boljih, došlo je do promjena, u nekim slučajevima tektonskih, i u političkoj leksici. Neke su se riječi i sintagme, koje su kao nekakvu mantru izgovarali glasnogovornici režima toliko isfucale da su se iz javne političke upotrebe preselile u svijet viceva i doskočica. Neke su i umrle, neke se pak rasteretile, a neke dobile i nove smislove. Ipak, u konfuznom društvu najviše je onih kojima još uvijek ne znamo pravo značenje – jedna od njih je svakako patriotizam.

Nekada moćna organizacija, Narodni pokret Otpor, koji je u međuvremenu prerastao u političku stranku, na svom prvom postmiloševićevskom sveskupu, pokušao je da preformuliše i rehabilituje pojam patriotizma, propagirajući kovanicu Novi patriotizam. Strasni mladići i djevojke nemušto su međutim objašnjavali šta ova sintagma zapravo znači i kakva je njena funkcija u stvaranju demokratskog društva. Kao i njihova organizacija, tako je i ta sintagma završila na margini društvenih i političkih procesa. Naviknuti da se iza velikih riječi krije podvala, neki otporaši su zbog novog patriotizma napustili Otpor, tvrdeći da je u njemu pobijedila promonarhistička struja, bliska Srpskom pokretu obnove. Kao i mnogo puta do sada na našim prostorima, jezik nije bio sredstvo sporazumijevanja nego sredstvo nerazumijevanja.

Miloševićev režim je ovu riječ zloupotrebljavao tokom čitavog svog mandata, a naročito u poznoj fazi. Usijala se za vrijeme NATO intervencije. Još uvijek nam u ušima odzvanjuju taktovi raznih patriotskih pjesama, koje su se neprekidno emitovale na svim velikim televizijskim i radijskim stanicama. Proizvod svega toga je da i samo pozivanje na patriotizam stvara odijum i djeluje kao zamka u koju se možemo ponovo upecati na našem dugom puovanju u Evropu.

Možda bi ipak trebalo razjasniti o čemu govorimo kada govorimo o patriotizmu.

U nekom osnovnom, takoreći banalnom značenju, patriotizam je ljubav prema domovini ili, bolje rečeno, privrženost njoj. To, međutim, samo po sebi ništa ne znači. U Srbiji, recimo, ljubav prema otadžbini nikada nije označavala ono što bi bilo logično – želju da ona bude uspješna, moderna i prosperitetna zemlja koja će svom stanovništvu omogućiti pristojan život. Kao i samo shvatanje države, tako je i shvatanje patriotizma uvijek bilo vezano za granice, odnosno za spoljnjeg neprijatelja koji bi te granice eventualno mogao da ugrozi. Opsjednutost granicama neminovno je vodilo do njenih multiplikacija, do stvaranja novih zabrana kako bi se očuvala država. Patriotizam je tako, kao i cijela država, postajao granični fenomen, i imao takve karakteristike da bi se njime ozbiljno mogle baviti samo novine koje izučavaju ovakve fenomene: Zona sumraka, Treće oko, Dosije X.

Mnogi su takođe pogrešno razumjeli da ljubav prema državi podrazumijeva i seksualno opštenje s njom. Budistički celibat je zasnovan na promišljanju da mješavina ljubavi i seksa može lako generisati i neka ne baš tako lijepa osjećanja, kao što su ljubomora, srdžba, bijes i opsjednutost. Kao svaki pravi balkanski muškarac ženu, tako i ovdašnji patriota Državu čuva iza sedam brava, samo za sebe. Ovdašnji patriota neće, dakle, svoju Državu da dijeli sa Drugim. Drugi postaje smetnja i treba ga eliminisati iz igre…

Na tom tragu je i zagrebački filozof Boris Buden. On smatra da se na našim prostorima patriotizam nikada nije uspio ustoličiti kao pozitivna kategorija, što je direktna posljedica strukture naših kulturnih horizonata. Svaki se patriotizam ovdje, pa čak ako je i projektovan sa humanističkim ciljevima, u procesu političke, a prije svega društvene artikulacije i realizacije pretvorio u šovinizam, sa perspektivom masovnih grobnica i rušenja, ekonomske i svake druge zaostalosti…

Ovim, naravno, još uvijek nismo odgovorili na pitanje o čemu govorimo kada govorimo o patriotizmu. Možda bi zbog toga trebalo na trenutak napustiti ove naše prostore i otići tamo gdje nacionalni ushiti i frustracije nisu toliko duboko ušli u temelje države i društva, i gdje rasprava o patriotizmu ima sasvim drugačija značenja:

Američka etičarka Marta K. Nusbaum, recimo, smatra da svaki oblik patriotizma u sebi nosi emotivnu grešku. Ona patriotizmu u potpunosti nadređuje kosmopolitizam, koji je, kako je to rekao Diogen, neka vrsta izgnanstva – iz udobnosti lokalnih istina, iz toplog gnijezda patriotskih osjećanja. Patriotizam je posljedica infanitilnosti: ostarjelo dijete sigurne ruke svojih roditelja mijenja za naručje svoje države. On nije produkt racionalne odluke i emancipacije, pa se samim tim ne može govoriti o njegovoj racionalnoj funkcionalnosti. Svaki patriotizam, po Nusbaum, ima snažnu tendenciju da proizvede nacionalni šovinizam i rasizam, u najmanju ruku nezainteresovanost za druge nacije, kulture i narode.

Sisela Bok, međutim, smatra da je određena doza patriotizma ipak potrebna. Po njoj, djeca treba da imaju kulturno utemeljeno obrazovanje, istražujući identitete, odanosti i obaveze zajednice kojoj pripadaju. Jedino tako se stvara osjećaj privrženosti, koji je potreban da bi se došlo do kosmopolitizma. Dakle, po njoj, bez patriotizma nema kosmopolitizma.

Za naš slučaj vjerovatno najvažniju interpretaciju patriotizma daje poznati kanadski teoretičar društva Čarls Tejlor (ne miješati ga sa istoimenim, danas toliko aktuelnim liberijskim diktatorom!) u svom eseju “Zašto je demokratiji potreban patriotizam”. Pozivajući se Monteskjea, on smatra da slobodna društva počivaju na spontanoj podršci svojih članova, odnosno da slobodna društva imaju potrebu za osjećanjem pripadnosti. Građanska demokratija može biti djelotvorna samo ako većina njenih članova vjeruje da je njihovo političko društvo zajednički poduhvat na koji može imati znatan uticaj i da je važnost tog poduhvata tolika da u njemu svako treba da učestvuje kako bi se očuvalo njegovo demokratsko funkcionisanje. Patriote su, po Tejloru, oni koji su neprestano mobilisani, koji prate kako država diše, koji su izuzetno i neprestano kritični i koji ne smiju Državi da oproste niti jednu grešku. Dakako, patriote djeluju kao (samo)svjesne individue, a ne kao krdo.

Tejlor, dakle, iznova definiše patriotizam kao motivacionu sponu između pojedinca i zajednice. Svako udaljavanje ili otuđenje individua odnosno građana od države znak je nekog poremećaja…

Možemo naslutiti da su klinci iz Otpora upravo htjeli da promovišu ovako shvaćen patriotizam. Ali čak i da su u toj promidžbi bili uspješni koliko u lijepljenju plakata i oslobađanju Srbije od straha od promjena, susreli bi se sa ključnim problemom – nepostojanja građana. Proces individualizacije na ovim prostorima kao da još uvijek nije ni počeo, a nasuprot njemu princip sabornosti neprikosnoveno dominira. I tu se krije nit koja povezuje sva viđenja patriotizma – da parafraziramo Budena, nije problem u njemu nego u njegovoj artikulaciji.

Tejlorov patriotizam nam osvjetljava i jedan od gomile apsurda u kojima živimo. Po njegovoj definiciji, najveći patrioti u Srbiji upravo su oni koji su u njenom javnom mnjenju prikazani kao strašni neprijatelji. Ti ekstremni patrioti, znani još i kao moralni talibani, i danas se nalaze na krajnjoj margini društvenih procesa i, dok se šetaju zemljom Srbijom, oprezno se osvrću da ih neki kolega, pravi patriota, ne bi nečim udario u glavu.

A šta ćemo sa rječju patriotizam? Valjalo bi je možda ipak sačuvati za neku budućnost. Prije toga, valjano otkuvati, dobro oprati, koristiti jak omekšivač, osušiti, ispeglati, pohraniti u ormar… Neka se malo ohladi! Valjaće valjda nekad nekome kad već nama nije pristajala!

Nedim Sejdinović

 

Published inEseji

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *